Temelji morala i bratstvo religija
Annie Besant

Knjižico Temelji morala i bratstvo religija je objavila leta 1933 v Zagrebu založba VID.


U jednoj staroj Indijskoj knjizi definiran je moral kao nauka o harmoničkim odnosima izmedju svih živučih biča. Moralni zakoni su baš tako prirodni zakoni kao bilo koji drugi zakoni, koji se odnose na fizikalne odnose, na fizikalne pojave, pak se i moralni zakon mora da istražuje na isti onakav način i po istim metodama, kao što i ostali prirodni zakoni. Kao što je u staro doba bila tjelesna higijena ustanovljena od starih zakonoša kao dio religije, tako isto su u ono doba kao dio religije smatrali i zakon moralne higijene. Obje skupine zakona smatrali su onda vjernici kao objavljenje, no u stvari su obje skupine zakona osnovane na faktima prirode, za koje su oni visoko razvijeni duhovi starih zakonoša znali i ako za ta fakta nije znao širok sloj naroda.

U svim naukama starih i novih religija kao što i u teosofiji prvo mjesto zauzima nauka o jednom životu, koji se svagdje manifestira. Na toj nauci temelji se moral, jer učiniti zlo drugima znači učiniti zlo sebi, pošto je svatko samo dio jedne jedine cjeline. Tijelo kao cjelina je otrovano, ako udje otrov u bilo koji njegov dio. Jednako tako su povrijedjene sve žive stvari, ako je povrijedjena jedna od njih.

Taj jedan veliki život očituje sebe u svijetu time što teži za srečom. Svagdje i uvijek i bez izuzetka život traži sreču i nikada nije patnja tražena dobrovoljno, osim ako netko u njoj vidi put koji vodi jednoj dubljoj i trajnijoj radosti. Nitko ne traži trpljenja bez svrhe, trpljenja zbog samog trpljenja. Bol se podnaša samo kao sredstvo nekom cilju.

Sve religije vide u Bogu beskrajno blaženstvo i sve traže stapanje s Bogom, to jest stapanje sa savršenom srečom. Narav čovječja, koja je božanstvena, u bitnosti je svojoj puna sreče i prema tome ona svaku sreču prima kao nešto prirodno i kad dodje do sreče ne traži, niti treba da traži da to nečim drugim opravda. Priroda čovječja nikada ne pita: "Za što uživam?", ali se priroda čovječja buni protiv boli kao protiv nečega neprirodnoga, kao protiv nečega, čemu treba da se potraži uzroka i opravdanje, pak instinktivno pita: "Za što patim?"

Duboka nepomučena trajna sreča je cilj života. Mnogo puta pogrešno uzima čovjek pjeinu zemaljskost užitka kao žar sunca sreče i onda dolazi razočaranje i patnja, kroz koju se čovjek uči tražiti pravu sreču.

Bog ima svoj plan i njegov plan je evolucija. Ako jedan dio postavi sebe protiv cjeline mora da pati i sve patnje ljudi imaju svoje korjene u slijepoči ljudi i u nepoznavanju njihove prave prirode i u tome, što se ne obaziru na zakone prirode unutar koje žive; a i to neobaziranje se svodi na neupučenost.

Ako je evolucija Božji plan, onda čemo lako doči do kriterija o dobru i o zlu. Naučenjak če kazati: ono što pomaže napredak evolucije je dobro, a ono, što ga sprečava, je zlo. Vjernik če pak kazati: ono, što je u skladu sa božanskom voljom, je dobro, a ono što je protiv volje božanstva, zlo. Obojica izražuju točno jednu te istu ideju, jer božanska volja jest evolucija. Kad studiramo evoluciju cjelokupnog svijeta nalazimo u njenoj prvoj polovici tendenciju, koja ide sve večem cijepanju (separiranju), pošto je cilj prvi u tomc, da se izgradi individualnost. Nu onda nalazimo da sada, pošto je to učinjeno, počinje druga polovica evolucije i da se mi krečemo u pravcu integracije raznih individualiteta u jedno jedinstvo. Indijci zovu ove procese »put odlaska" i »put povratka" i teško je nači ekspresivnijih oznaka. Najdublji instinkti koji se pojavljuju u prvacima ljudske rase - a instinkt je glas života - teže za opčim bratstvom, iza kojeg leži jedinstvo, to jest izgradivanje jedne savršene cjeline iz raznoliko razvijenih dijelova. Prema tome sve ono što pomaže ujedinjavanje je dobro, ono što odmaže ujedinjavanje je zlo.

Sreča je u bitnosti svojoj osječanje. Osječaj sreče čemo imati uvijek onda, kad se u nama umnožava život. Mi smo onda nesretni, kad se naš život smanjuje, kad ga ima manje. Ljubav donosli stapanje, prema tome jedno više. Mržnja prouzrokuje dijeljenje, prema tome jedno manje. Ovdje mi imamo dvije temeljne emocije: ljubav i mržnju, koje temeljne emocije se u ostaloj prirodi manifestiraju v obliku privlačnosti i odbijanja, u obliku snaga koja grade i snaga koje razaraju sisteme i svjetove jednako, kao što i države, obitelji i pojedince. Iz tih dviju temelnih emocija radjaju se sve krijeposti ili svea mane.

Svaka krijepost je jedan izražaj ljubavi, kojoj je naš zdravi razum dao jedan opči i trajni oblik u svijesti. Svaka mana je izražaj mržnje, kojoj je naopaki razum dao značaj trajnog i opčeg oblika svijesti. Ovo če najbolje osvijetliti jedan primjer uzet iz kruga obitelji.

Pretpostavljamo, da svaki od nas u društvu ili obitelji ima u svojoj okolici samo tri klase ljudi: predpostavljene, sebi jednake i manje od sebe, a sa svima da stoji u nekom odnosu. U jednoi sretnoj obitelji ljubav vezuje sve njene članove. Ljublav kad gleda prema glavama kuče javlja se u obliku osječaja poštovanja. Ljubav koja gleda okolo sebe na braču i sestre dobiva oblik nježnosti. Ljubav kad gleda dolje na skupinu onih, koji su o nama ovisni, dobiva oblik blagonaklonosti. Sve te emocije spontano se javljaju u dobroi obitelji, to jest u obitelji, gdje vladaju ispravna osječanja i gdje je ljubav ispunjenje vječitog zakona. Gdje vlada ljubav nisu potrebni zakoni. Izvan familije, gdje čovjek dolazi u relacije sa širom publikom njegovo ponašanje, koje bi izlazilo spontano iz ljubavi poprimit če izvan obitelji karakter kreposti. Gledajuči prema Bogu, prema vladaru, prema starijima, emocija ljubavi se javlja kao smjernost, pokornost, lojalnost, poštovanje i slično, dakle kao trajniji oblik svijesti u odnosima prema osobama, koje pripoznavamo kao više bilo duhovno, bilo intelektualno, bilo moralno, bilo društveno, bilo fizički. Gledajuči naokolo na sebi jednake, emocija ljubavi, koia je bila u obitelji osječaj postaje krepost časti, udvornosti, ispravnosti, uslužnosti i slično. Emocija ljubavi, koja se u obitelji pojavljuje kao dobrohotnost postaje krepost zaštičivanja, ljubaznosti, spremnosti, pomaganja itd. Mi smo ovdje fiksirali princip, a svatko može sam da mu nadje aplikaciju. Na sličan način može da se rasčlani u glavne odjele i pododjele, strah, ponos, mržnja, prezir itd., itd.

Svako ljudsko biče živeči u društu, vezano je izvjesnim odnosima sa svima okolo njega več samom činjenicom, što se nalazi u društvu. To ga čini centrumom jednog pletiva obveza. i dužnosti.

Dati svakoj od osoba, s kojom dolaziš u vezu, ono što je ide, znači biti dobar čovjek i to je jedan od izvora socijalnog jedinstva. Odbiti svakome ono, što ga ide, znači biti zao čovjek i postati izvor socijalnog rastvaranja. Prema tomu poznavati svoju dužnost i vršiti je to je dobrota, znati ju intuitivno, a izvršiti spontano je savršenstvo.

Kad život gledamo emocionalnom stranom, onda je život Ljubav. Gledamo li intelektualnom stranom, on je Istina. Za to jer to nisu ljudi dovoljno razumjeli, došlo jer do sporova o tome, da li je i da li treba da bude temeljern morala ljuba vili istina. Nu izmedju ljubavi i istine nema specijalne razlike, jer je život samo jedan.

Jedan indijski mudrac kaže da su kreposti oblici istine. To je tačno. Istina je temelj našeg intelektualnog karaktera, dočirn je ljubav temelj naše moralnog karaktera. Nu pošto ljubav iziskuje da postoje i neki drugi pojedinci, da se ona može očitovati, dok toga istina ne treba, prirodno je, da ljubav vlada naukom o našim harmoničkim odnosima prema drugim ljudima i da ljubav prožima sve kreposti. Krščanin kaže: "Bog je ljubav", Hindu kaže: "Brahman je istina." Obojica kažu jednu činjenicu. Gledane odozdo Ijubav i istina mogu da izgledaju kao da su dvoje, ali gledamo odozgor one su jedna stvar.

Veliki učitelji čovječanstva formulirali su neke opče moralne propise, kao što: »Činiti dobro drugome je pravo, činiti nepravdu drugome je zlo". »Čini drugome ono, što želiš, da drugi tebi čini". "Ljubite jedan drugoga." "A što drugo traži od tebe gospodin Bog, nego da činiš pravdu, ljubiš milosrdje i da ideš kroz život skroman sa svojim Bogom." Sve ove nauke inspirirane božanskom mudrosti ne traže nikakvog naročitog opravdanja, jer evidentno idu za tim, da pornognu sreču ljudsku. Nu ako su te istine evidentne, mnogo je manje evidentna na prvi mah zapovijed, da moramo dobrim vratiti zlo. Nu i ta je prirodna.

Mi znamo, da promjene u našoj svijesti izazivaju vibracije fine materije kroz koju se očituje naš duševni život. Kao što u cijeloj prirodi tako i tu ovakove vibracije izazivaju indukcijom slične vibracije u tijelima, koja okružuju naše. Ako je netko ljutit ili utučen i osvetljiv, oko njega če sej pojaviti vibracije, koje če odgovarati njegovu raspoloženju i te če vibracije djelovati na svakog drugog, koji če biti u njegovoj blizini pak če prema tome i u duši ovog drugog da se vse više jačaju ta raspoloženja. Ako ova druga osoba umije sebe da ogradi od nepovoljnih vibracija, koja dolaze od prve osobe i izdrži u tome, ovo tu osobu čini centrumom novih vibracija, koje su protivni naravi onih, koje izlaze iz prve osobe. Ova druga osoba če time uplivisati i na raspoloženje onog prvog čovjeka i oslabiti, ako več ne če moči da uništi njegovo loše raspoloženje. I zato je Buddha rekao: "Mržnja nikada ne prestaje sa mržnjom, več mržnja nestaje sa ljubavlju." To je tako točno i naučno, kao što i fakat fizike, da je zraka crvenog svjetla apsorbirati po zrakama zelenoga svjetla i time če nastati mir, odsustvo svake vibracije, odsustvo svjetla. To je zakon prirode, kojeg, može svatko eksperimentom da, potvrdi. Slijediti taj zakon znači na mjesto neharmoničke relacije medju ljudima postaviti harmoničku relaciju, a to i ništa drugo, znači biti moralan.

U starom klasičnom svijetu ljepota je bila postavljena na istu razinu sa dobrotom i istinom i kult ljepote dizao je razinu dnevnog života ljudi. Pitagora je govorio o umjetnostima kao o onom po čemu se razlikuju ljudi od barbara. Umjetnost i literatura su orudje kulture. One uglačavaju i izradjuju kamen, koji su znanost i filozofija isjekli iz pečine i tek surovo otesali. I dalje na istok od Grčke, ljepota je imala, visoko mjesto u stvaranju civilizacije, jednako u prastarom Egiptu, kao što i u pracivilizacijama Amerike. Ni jedna civilizacija, koju je svijet do sada poznavao sve do 19. našeg stolječa, nije gurnula u stranu ljepotu proglasivši ju samo raskošju bogatih umjesto da ju raširi u sav šir medju cijelu masu pučanstva kao jednu od najpotrebnijih stvari zapristojan ljudski život. Ali od 19-tog stolječa su gotovo u svim evropskim zemljama umjetnosti i obrti prostog naroda gotovo potpuno ugušeni. Stare narodne nošnje, i lijepe i praktične, izašle su iz uporabe i zamjenjene mizernim kopijama groteskne mode Pariza i Londona. Rezultat je žalostan. Klasa manuelnih radnika potpuuo je vulgarizovana, izgubila je prirodjeni smisao za ljepotu, za koju su imali toliko ljubavi predšasnici te klase, obrtnici starog vremena. Danas je manuelni radnik izgubivši taj smisao za ljepotu postao lošeg osiečanja i lošeg ponašanja. Surovost, koja prevladava u zapadnom svijetu, ugrožava čak i u dalekom istoku ostatke one ljepote, koje se ondje još nalazi u svakodnevnom životu.

Medjutim smisao za lijepo je skupocjeni dio emocione prirode čovjeka. I za cmocionu prirodu čovjeka je ljepota ono, što je za ljudski intelekat istina, a što je za intuiciju dobrota. I ljepota ie jedan dio zakona božanske manifestacije kojem se zakonu moraju da pokore sve stvari. Rugoba i surovost je protuprirodna, nepodnosljiva. Priroda uvijek nastoji da sakrije rugobu sa ciljem da ju pretvori u nešto ljepše. Ona pokriva sve ono što je ružno sa bujnošču onoga što je liiepo. Ona maskira smetište sa zelenilom. Ona pokriva cviječem zapuštene čistine u šumama. Sa milijun glasova ona govori, da je ljepota esencijalni uslov svakog savršenog, dakle božanstvenog djela.

Religija je bila uvijek pomajka umjetnosti. Egipatska vjera dala ie svijetu gradjevine Phile, hinduizam dao je rnočne zidove Madure i Čidambarana. Grčka je dala Panteon i toliko drugih bisera, islam je dao Alhambru i bezbrojno drugih zgrada, krščanstvo je dalo plemenite gotske katedrale, da i ne spominjemo muziku, slikarstvo, skulpturu i literaturu. Ne može se zamisliti umjetnosti bez religije. Najuzvišenija arhitektura upotrijebljena je za hramove, a druge velike zgrade gradjene su po njihovom uzoru.

Ako je umjetnost dekadirala, to je za to, jerbo se religija danas i odviše odijelila od svakidašnjeg života i za to je umjetnost prepuštena sama sebi ostala bez inspiracije i umiesto da ie stvaralačka ona je postala imitaciona. Imitacija, ma bila ona kako savršena i ugodna, nije najviša umjetnost.

Gledajuči na lijepi cvijet obični čovjek če uživati ali če vidjeti u njemu dosta malo božanske misli, koja ga stvorila, nu umjetnik vidi daleko više nego mi obični. On vidi širu misao, opčeniju misao, od koje je cvijet samo jedno lice. On vidi ideal, čija je mata i nesavršena kopija taj cvijet. Ono, što mi od njega, umjetnika, tražimo, to je, da pokaže i nama taj ideal u cijeloj njegovoj širini. Rafael je slikao jednu ženu sa detetom u naručaju. Mi smo vidjeli toliko žena, koje nose svoju djecu u naručaju. Nu umjetnik je vidio idealnu majku i idealno dijete, beskrajnu nježnost i zabrinutost u majci, a vnrednu dražest i čistu jednostavnost u djetetu. On nije vidio samo majku i diiete, nego materinstvo i djetinstvo i savršenstvo ideije i on je to naslikao na čudjenje i ljubav svih idučih generacija. I mi slijepci možemo sada da u svakoj majci i svakom djetetu vidimo Madonu i Djetence i za nas je postao čitav svijet čišči, jerbo je Rafael u njemu živio.

Ljepota je jedno od najmočnijeg orudja za pospješenje evolucije, a harmonija, bez koie se živjeti ne može, i ne može da bude sretan, nalazi svoj prirodni izražaj u umjetnosti. Savršenstvo oblika mora uvijek da prati savršenu misao.

Bratstvo religija

Čitalac, kojemu če udariti u oči naslov ovoga sastavka, sa puno prava če uskliknuti: »Dakako! mogu vjere da budu kakove mu drago, ali jedno je stalno, da izmedju njih nema bratstva". Ovo je na žalost i te kako istinito. Posmotrimo li povijest vjera u njihovoj, nama bližoj prošlosti, nači čemo vrlo malo bratskoga. Naprotiv čemo vidjeti kako se vjere medjusobno pobijaju, kako se bore za premoč, kako teže vlasti da u prah obore svoje konkurentice. Baš vjerski ratovi su bili najgrozniji, vjerski progoni najnemilosrdniji. Krstaški ratovi, inkvizicije, strahote svake vrste kaljaju povijest vjerskih borbi krvlju i suzama. Izgleda skoro kao poruga uz taj krvavi boj govoriti o bratstvu vjera, dok još nisu posve utrnuti plameni sa goručih lomača.

Nisu se samo pojedine velike vjere borile jedna sa drugom, nego i unutar tih pojedinih vjera stvarale se sekte, koje su medjusobno ratovale. Vjerske smutnje postale su uslijed svega toga tipične za sve ono, što je u medjusobnoj borbi ljudskoj najogorčenjje i najnebratskije.

N unije to bilo uvjek tako. Suprotnost i surevnjivost medju vjerama je izraslina modernoga vremena, u kojima svaka od vjera i konfesija uporno tvrdi, da je ona jedina prava i jedina nadahnuta. U starome vijeku bilo je vrlo mnogo vjera, a vječim dijelom su to bile narodne vjere, pak za to nije ni na um padalo članu jedne vjere, da ide pradobivati za svoju člana druge. Svaki narod imao je svoju zasebnu vjeru, kao što ima i svoje vlastite zakone i običaje. Ljudi se u vjeri svoje otadžbine radjali i ostajali su u njoj. Bacimo li pogled na povijest starodrevnih vremena, past če nam u oči, kako se rijetko javljaju vjerski ratovi. Pa i onda, kad su Jevreji upali u Palestinu i pobili urodjenike idolopoklonce, radilo se je o običnom sebičnom osvajačkom ratu. I kod istih se Jevreja opetovano javlja u staro doba toliko prošireni običaj usvojiti bogove pobjedjenoga naroda i uvrstiti medju vlastite. Proroci su doduše taj običaj vrlo oštro osudjivali, ali ne kao krivovjerstvo, nego kao narodno otpadanje od vlastitoga Božanstva, koje je Jevreie oslobodilo egipatskoga ropstva i dovelo u Palestinu. Mi vidimo dalje, da je u staro doba bilo u jednoj te istoj vjeri različnih filozofskih škola, koje su postojale jedna pored druge - bez mržnje. Hinduizam još i danas ima svojih sedam "Darshana" (Gledišta), pa i ako pristalice pojedinih sistema medjusobno disputiraju i prepiru se, i svaka škola brani svoje vlastito gledište, ipak ne manjka bratskoga osječaja medju njima. I danas se još svi ti različni sistemi uče u jednoj te istoj "Pathashala" (Sanskrtskoj školi). Pa i u jednom jedinom od tih sistema, u Vedanti, su tri priunate i jednako-opravdane inačice: Advaita,Vishistadvaita i Dvaita postoje mirno jedna pored druge, ma da u najvažnijim pitanjima - u pitanjima o odnosu izmedju Boga i pojedinačne duše - dolaze do upravo oštro suprotnih zaključaka. Može netko da pristaje uz jedan ili drugi pravac Vedante ili uz ni jedan od tri, a da ipak vrijedi kao pravovjeran Hindu, premda je i u Indiji danas sektarstvo postalo ogorčenije nega što je bilo prije.

U močnome carstvu staroga Rima poštivale su se sve vjere, pa čak se i častile. U Pantheonu Vječnoga Grada mogli se nači likovi božanstava sviju podjarmljenih naroda i gradjanin rimski je iskazivao svima njima zajedno bogočast. Kad je bilo koji novi narod prisajedinjen rimskome carstvu, i ako je taj narod obožavao neku drugu formu božanstva nego što se je več nalazila u Pantheonu. Rimljani su slike i simbole toga božanstva, sa svim nužnim strahopočitaniem unijeli u Patheon i ondje dostojno izložili. Toliko je starina bila prožeta širokogrudnom mišlju, da je vjera lična ili u najmanju ruku nacionalna stvar, u koju nema nitko pravo da se miješa. Bog je bio svagdje. On je bio u svim stvarima. Zar da bude odlučna forma, u kojoi ga častimo? On je bio nevidljivo, vječno Biče sa mnogostrukim imenima. Šta da bude meni stalo, pod kakovim če ga imenima drugi zazivati! Vjerska sloboda staroga vijeka ogleda se najbolje u riječima Šri Krišne: "Približio mi se čovjek na bilo kakav način, ja mu kažem: dobrodošao; svi putevi ljudski su moji putevi" (Bhagavad Gita). Tako je mislio Stariji Vijek.

Istom kad je mlado krščanstvo došlo u sukob sa državom, desilo se da je anale carskoga Rima poškropila krv vjerskoga proganjanja. Krv krščana bila je prolivena ne za to, što se je na njih gledalo kao na vjerske sektarce, nego za to, jer se u njima vidjelo uznemiritelje i političke izdajnike. Krščani su navalili na vjere, koje su do onda mirno živile jedna pored druge, te su izjavljivali, da samo oni imadu pravo, a svi drugi krivo. Oni su izazvali nerapoloženje protiv sebe svojim agresivnim i netrpljivim držanjem, te su stvarali nemir, kudgod su dolazili. Oni su na sebe navukli sumnju, da su nelojalni gradjani, jer se kratili, da slijede stare običaje i da bacaju tamnjan u vatru pred kipom vladajučeg cara. Oni su taj običaj žigosali kao idolopoklonstvo. Stari je Rim smatrao, da nova vjera ugrožava njegovu državnu moč. Kolikogod je stari Rim bio trpeljiv u svim stvarima vjere, toliko je strog in netrpljiv bio prema političkim nekorektnostima . Rim nije bacao krščane pred lavove kao krivovjerce, nego kao buntovnike, te ih tjerao iz gradova u pečine i pustinje.

Sve vjersko proganjanje ima se pripisati onoj pretenziji krščanstva, da je ono jedino prava vjera. Najprije su krščani bili proganjani, a kasnije su oni bili progonitelji. Kad se kaže: "Vaša je vjera vaša, a moja je moja", ne može doči do progona. Ali ako kažem: "Vaš pojam o Bogu je kriv. Moj ie ispravan. Ja jedini sam u posedu istini. Ja jedini mogu, da pokažem put spasenju. Ako ne prihvatite moga pojma o božanstvu, izgubit čete vječno blaženstvo" - ja u tom slučaju moram, ako sam logičan i ako imam večinu, postati progonitelj inovjeraca. Ta več iz same brige za krivovjerce, volim ispeči jih, nego im dozvoliti da šire svoje krivovjerstvo i time sebe i druge bacaju u vječno prokletstvo. Ta ni jedan čovjek neče dobrovoljno i mirno trpiti, da mu drugi krati pravo da gleda svojim vlastitim dogledom u nebesa.

S vremenom prestali su progoni krščanstva. Ono je došlo na kormilo i uzelo je u svoje ruke vlast državnu. Savez izmedju crkve i države dao je vjerskim progonima političku boju. Nevjerništvo je bilo isto što i nelojalnost. Ako nisi htio da vjeruješ ono i onako kao glava države, značilo je to veleizdajstvo. I tako je počela da se piše žalosna povijest sredovječnoga krščanstva, koju ne može da bez bola i stida čita ni jedan pravi prijatelj vjere, bio on krščanin ili inovjerac. Nu povijest je na nedvouman način kažnjavala uvijek nebratstvo u vjerskim stvarima propadanjem naroda u kojemu se je javljalo. Španija je progonila njene Jevreje i Arape. Na hiljade su bili spaljivani, mučeni i komadani. Kad se zamorila klanjem, protjerivala ih je iz zemlje. Ali jauk slabih ruši prijesto velikih. Jer je Španija tako grozno postupala sa sinovima Oca Sviju, morala je da izgubi svoj položaj u Europi (i Americi) i da spadne od jedne velevlasti i da spadne na vlast trečega i četvrtoga reda.

Islam je uzeo od krščanstva smrtonosni otrov proganjanja. On je zaboravio mudre nauke Alije i udario naopakim putem proganjanja inovjernika. Ime Muhameda Milosrdnoga postalo je brusilom za mačeve njegovih nasljednika. Ali uzdasi umiručih, koje je Aurangzeb u Indiji dao klati zbog njihove hindu –vjere, oboriše carstvo Mogula. Kao u Španiji tako je i u Indiji vjersko proganjanje dovelo do političkoga sunovrata. I tako baš ta propast, koja prati nebratstvo, upučuje narode na potrebu bratstva.

Mnogostranost u stvarima vjere bila bi na korist a ne na štetu suštini same vjere, samo kad bi vjere htjele da žive medjusobno u miru. Ta svaka od njih ima da kaže svijetu nešto naročita. Svaka pojedina vjera je samo jedno slovo u velikom Imenu Boga, u imenu »Jednoga bez Drugoga". Cijelo ime moči če se medjutim samo onda pročitati, kad bude svaka vjera ono slovo, koje joj je palo u dio, izgovarala u vezi sa ostalim vjerama. Bog je tako velik, tako neograničen. Nema tog ma kako razvijenog ljudskog mozga, nema ni te ma kako uzvišene vjere, koja bi mogIa da obuhvati i shvati njegovo savršenstvo. Potreban je cijeli svemir u njegovoj cjelokupnosti, da bude ogledalom. Ali ni bezbrojni Svemiri ne mogu iscrpiti svu njegovu slavu. Zvijezde navješčuju sjaj onoga koji je sunce sviju zvijezda, planeti crtajuči svoje putanje u nepromijenljivom ritmu, navješčuju njegovu zakonitost, šuma propovijeda njegovu lje~potu, stijena njegovu snagu, rijeka njegov oplodjivajuči život, more njegovu bezpromjenu mijenu. A ipak ne može niti jedan sjetilni predmet, pa ni samo ljudsko srce, u kojem On stanuje, da Ga potpuno odrazi. Mi u svim stvarima vidimo samo komadič njegove Slave. Samo sveukupoost sviju praošlih, sadašnjih i budučih stvari mogla bi da u svojoj beskrajnosti izrazi njegovu beskonačnost.

Baš tako može i svaka vjera da objavi sama jednu čest njegovoga biča.

Pa onda, šta naviješta svijetu Hinduizam? On mu govori o "Dharmi" t. j. o zakonitosti, harmoniji i porednoj rastnji ukazujuči svakom pojedincu na njegovo pravo mjesto, i učeči ga pravoj dužnošti i pravom posluhu. Šta naviješta Zoroastrijanizam? On govori o naivišoj čistoči duše, o ispravnosti misli, riječi i dijela. Šta naviješta Krščanstvo. Ono govori o samopožrtvovanju i odabralo je sebi krst za simbol, jer zna da krst uvijek zasja ondje, gdje ljudski duh baci u lance našu ljudsku narav. A šta naviješta Islam? On govori o podvrgavanju volji najvišega. On uči da se moramo prignuti pred onom jednom voljom, koja ravna svijetom, da male ljudske volje mogu da postoje samo onda, ako se sliju u ovu jednu veliku volju.

Ovo su značajnije oznake pojedinih vjera, pak mi ne bi smjeli da izgubimo blagodat ni jedne jedine. Dajte da priznamo raznolikosti vjera, ali ne za to

da ih kritikujemo, nego zato da od njih učimo. Neka kriščani uče ono što imadu da uče, ali neka se ne otimaju da i od svoje strane od inovjerne brače uče. Ta svaki ima nešto da uči i nešto da nauči. Zaista, vlastitu vjeru uči najbolje onaj, kojemu postane ona podstrekom za sve, što je dobro.

 A sada čemo, i mimo ovih opčih principa, da u pojedinostima razmotrimo, za što ne bi smjelo da bude u vjerskim stvarima nikakove svadje. Mi možemo to formulirati u jednoj rečenici: Velike istine na kojima se vjere temelje nijesu opče dobro sviju, a nisu isključiva vlasnost ove ili one vjere. Zato se i ne dobiva mnogo mijenjanjem vjere. Nije potrebno pretražiti sve vjere svijeta, da se nadje istina. Ali takav prispodobni studij vodi nas spoznaji, da sve vjere imadu jednu zajedničku osnovicu, i ta spoznaja je vanredna važna. No samu istinu može svaki da za sebe nadje posve dobro u svojoj vlastitoj vjeri. On mora samo da ju traži sve dublje i dublje sve dok ne naidje na skriveno vrelo i dok iz tog vrela ne izbije voda života punim čistim mlazom.

Pita sc sada da li su velike istine, na kojima počivaju vjere, odista zajedničkro dobro njih sviju, ili je gornja rečenica samo govornička figura. Dokaz o istinitosti naše tvrdnje dade se donijeti na mnogo načina. Naročito pak studijem: Simbola, Nauka, Priča i Moralnih zakona, koji su jedni te isti u svim vjerama. Svaki od tih napisa mogao bi biti dio jedne velike knjige o bratstvu vjere. U jednoj maloj brošuri mogu se ovi odjelci samo površno dodirnuti nadom, da če svaki čitalac sam svojim stdujem dopuniti ono što je ovdje moralo biti samo nabačeno.

Zajednički simboli

U hramavima, grobovima i ostalim gradjevinama živih i umrlih vjera mogu se nači svagdje jednaki simboli. Uzmimo na pr. krst. Danas više ne treba naročito dokazivati da je krst služio kao vjerski simbol davno prije vremena Isusovog. Svatko može o tome čitati u knjigama o starinama. Arheološka nauka je to dokazala za stari vijek, a svjetski putnici u nepoznate zemlje za sadašnjicu. Etrurska kultura je več bila stara prije nego što je osnovan Rim. Za prastarost te kulture svjedoče etrurski grobovi u kojima je konture ljudskoga tijela mogao da zamjeti još samo onaj, koji je prvi zavirio u nj, kad su otvarani, jer se ta tjelesa odmah raspadala u prašinu čim je u grobove ušao vazduh. Ali i ako se ljudska tjelesa raspadala u prah, ostala bi djela njihovih ruku. Predmeti koji su se nalazili u grobovima svjedločili su o njihovim wjerovanjima. Na tim prastarim crijepovima vaza i zdjelica, bio je nacrtan krst i svjedočio je, da je čovjek , čije bi se tijelo u prah raspalo kod prvoga dodira vazduha bio umro sa vjerom u večni život. U Egiptu vidimo krst usječen u obeliske i naslikan na stjene unutrašnjih komora, u kojima su počivale mumije u njihovim sarkofazima. Na zidovima hramova je krst nabačen kao fresco. Iz Egipta selio se taj simbol istočno preko Asirije, Kaldeje, Indije u Kinu. Na asirskim opekama, na kaddejskim i kitajskim loncima, na indijskim i kitajskim hramovima, nalazimo krst kao simbol života. Idemo li dalje, s onkraj velikoga oceana, u Ameriku, susrečemo u hramovim iskopanim u Meksiku, u ruševimama starih Maja i Quika, krst u njegovoj egipatskoj formi. Prebrodima li Atlantik, nači čemo u starim skandinavskim pričama o čekiču boga Thora i opet simbol krsta. A ako se od isključivo vjerskih gradjevina obratimo Slobodnozidarskim hramovima, čuvarima drevnoga simbolizma, nači čemo ondje iz Egipta prenesen krst na ruži, kao simbol života, ružu kao simbol materije, ali i kao simbol šutljivosti.

Za što je krst tako sveopči znak? Jer predstavlja pobjedu duha nad materijom. On je simbol duhaj koji mijesi materiju i daje joj oblik, te joj udara svoj pečat. To je simbol stvaralačke snage Boga, koji uzima na sebe kao žrtvu ograničenje materijom, utjelovljenje. U kasnijim vremenima, koja su mislila više materijalno, postao je krst simbol stvaralačke snage na nižem, umjesto višem polu života. Mnogo se je puta krst shvatalo kao palički (spolni) simbol. Nu ovako shvatan on je povučen s nebesa na zemlju. Oplodna snaga čovjeka, životinje i biljke je odraz Sveopčeg Života kako se pokazuje u gruboj materiji. Oplodna snaga je visoko svetu ma da se zlorabi za najniže svrhe. Bilo je onda samo korak dalje, kad se je krst od simbola života učinilo simbolom preporoda i uskrsnuča iz groba. U ovom smislu on znači vjeru u besmrtnost. Tko dakle može kazati: "Znak Krsta pripada isključivo samo meni?" Ne, ne tako. On pripada meni i tebi jer pripada svima.

Imamo nadalje dvostruki trokut (Unakršteni trokuti) sa jednim šiljkom uperenim gare, a jedmim dolje. Ovaj znak je jednako universalan kao i znak krsta i predstavlja vezu izmedju materije i duha, ili kako bi rekli u starije doba, izmedju "vatre" i "vode". Mi imamo dalje petokraku zvijezdu, koja predstavlja "dragulj u lotosu" t. j. pravi Ja u čovjeku. Imamo sedmo i devetokraku zvijezdu. Mi nalazimo krug sa tačkom u središtu, znak božanstva u početku manifestiranja. Imamo jednaki krug sa krstom povrh ili ispod njega. Imamo oko unutar trokuta ili ispod njega. Imamo lotos i ljiljan indijskoga Višnu ili krščanske Djevice Marije. Imamo gromovni mlat Kine, Japana, Indije, Tibeta, Grčke, Rima, Skandinavije. Imamo zmiju dobra i zla, plod, stablo itd. Ne dostaje mi prostora, da ovdje nabrojim ma samo i deseti dio sveopčih znakova i simbola, koji jednako pripadaju najranijim predajama starine kao i modernome arhitektu. A kod svega toga nije ovdje još ništa rečeno o simbolizmu obreda i ceremonijama, o tonzuri, o svečeničkoj tunici i štoli, o napred pruženom i uzdignutom dlanu pape, o ritualnim gibanjima ruke itd., u čemu nije nipošto krščanska crkva ni jedina ni originalna, jer sve te obrede i odjeve imadu i druge, pa i mnogo starije crkve.

Ima samo jedan Bog, jedna Priroda, jedna Vjera. Simbolizam je zajednički jezik svih vjeroispovjedanja, kojim ona odavaju njihovu porijetlo iz prastare a ipak uvijek nove Religije Mudrosti ili Sveopče Religije. Tim simbolizmom objavljuju razne religije vje čne istine o Bogu i Prirodi, i u tu svrhu su one osnovane po Starijoj Brači Čovječanstva. Nijedna vjeroispovijest, koja se služi simbolizmom - što sve one čine - ne smije tvrditi da je ona jedina prava.

Zajednička nauka

Ako podjemo da proučavamo nauke, koje svim vjerama jednako pripadaju, nači čemo, da one sve sačinjavaju svima njima zajedničku osnovicu. Te zajedničke nauke so slijedeče:

Jedinstvo Boga.
Trojednost božanskih manifestacija.
Nadsjetilne hirerarhije i njihovi viši svjetovi.
Priroda čovjeka.
Njegov razvoj.
Veliki zakoni.

Ima i drugih nauka zajedničkih ali u ovom kratkom pregledu čemo se zadovoljiti s ovim najvažnijima.

Jedinstvo Boga. Koja vjera smije sebi svojatati monopol jednoboštva? Pitate li Hindu-a, odgovorit če vam: “Jedini brez drugoga”. Pitate Parzi-a, on če vam govoriti o Zarvan Akarana, o Bezgraničnom. Židov kliče: “Slušaj Izraele, Gospodin naš Bog jedan je Bog.” Buddhista uči, da je iz Jednoga, Nestvorenoga, proizašlo sve stvaranje I sva pojedina biča. Krščanin navješčuje: “Ima jedan Bog”, Musliman: “Bog je Bog I nema drugoga osim njega”.

Pismoznanci Islama I Panditi Hinduizma filozofiraju jednakim načinom o universalnom bitku, pak če saglasnost njihovoh mišljenja, mislim, biti most izmedju Hinduizma I Islama, kojim če vrlo mnogi iči. Po jedinstvu Boga ne može se razdvajati vjere u očigled ovako odlučnih I jasnih izjava. Sve što one mogu da učine je to, da svaka od njih tu veliku istinu zaodjene u druge riječi I da joj dade različan naziv. Ali kako čovjek ostaje isti taj čovjek ma da I mijenja odijelo, jednako ostaje I Istina jedna te ista, ma da je izrečena u mnogo raznih jezika. Svaka vjera ima svoj naročiti način izražavanja. Ali rauznolikost izražaja skriva ipak identičnost vjerovanja.

Trojedinstvo božanskih manifestacija. Kojoj vjeri pripada isključivo nauka o trojedinstvu božjemu? I u tome, kao što I u svim drugim osnovnim istinama, saglasne su mrtve vjere sa živim vjerama sadašnjosti. Filozofija Hinduizma govori o Sat, Chit, Ananda, pučki Hinduizam o Brahmi, Višnu I Mahadevi; Budizam o Amitabba (brazgranična svijetlost), Avalokitešvara I Manjusri; Zoroastraizam o Amhura-mazado, Spento (ili Angro) i Mainiušr (Armalti); Židovstvo o Kether, Binah I Chockmah; Hrist o Ocu, Sinu I Svetome Duhu, jedino Islam se ne pridružuje ovomekolu, očito iz naročitih povjesnih razloga, več kaže, prislanjajuči se o krščansku nauku: "On ne radja niti je rodjen", ali ipak daje božanstvu atribute "Močni", "Milosrdni" i "Mudri" koji i u koranu tako jasno obilježavaju trojedinstvo.

Najbolje se može slijediti nauka o trojedinstvu u ranim vjerama, ako se uzmu pod oko karakteristične oznake svakoga od pojedinih faktora. Prvi je izvor vječnoga blaženstva, samorodnost i moč. Drugi je izvor svijesti, iz kojega proističu proroci i Spasttelji. Treči, stvaralački djelatni Duh (Um), koji ostvaruje Vaseljenu.

Nadsjetilne hijerarhije i njihovi svjetovi. U toj svtari je raznolikost jezika i načina izražavanja dovela do mnogoga nesporazumljenja. Na zapadu se pod riječi "Bog" razumijeva isključivo onaj Prajedan. Krščanstvo dalje uči, da je svaka od triju osoba trojstva »bog", ma da sve tri zajedno ne čine tri nego jednoga boga. Dakle identičnost prirode ali raznoličnost svojstava. Nikada se na zapadu ne rabi riječ "Bog" za oznaku nadsjetilnih hijerarhija. Te hijerarhije se na Zapadu zovu Andjeli, Arhandjeli, Kerubini, Serafini, Troni, Moči, Snage itd. Njima se iskazuje čast i moli se u njih zagovor, ali smatra ih se uvijek samo poslanicima i slugama Najvišega. Parsi zove ta biča »Amashaspentas", Židov i Musliman "Angjeli", Hindu i Budist "Devas". Riječ "devas" znači doslovno "Svjetleči" i vrlo je rječit izraz. Na žalost je riječ "devas" na Zapadu prevedena sa rječju »bog" i tako je došlo da se neupučeni, zapadnjak našao pred »deset milijona indijskih bogova" i da smatra indijce mnogobošcima. Riječ »Brahman" je u Indiji tačan prevod naše riječi »Bog". Deva je isto što i Angjeo. Devasi su za Hindu-a i Budista isto ono, što su za krščanina i muslimana angjeli i arhangjeli. Njihovo postojanje ni u jednom ni u drugom slučaju nije u protivrječju sa je.dinstvom božjim. Moglo bi se isto tako reči: Namjesnici, Generali i Ministri božji. Oni izvršavaju prirodne zakone i pomažu čovjeku da se izbavlja iz opasnosti, te su njegovi čuvari u nelvolji i tuzi. Oni nisu Bog, osim u smislu u kojem je i čovjek božanstven, jer je Bog u svim bičima, jednako u ljudima kao i u devasima. Kako bi prazan bio svijet da "Svijetleči" ne zapremaju sve stepenice iznad nas. Goleme ljestve raznih stepeni svijesti se protežu izmedju ruda i Graditelja Svjetova. Mi stojimo na jednoj stepenici, i u suštini nismo različni od onih biča, koja zapremaju stepenice povrh i ispod nas. Baš kao što ljudi ne mute jedinstva Boga, tako isto ni Devas toga ne čine.

Istina je da i Hindu i Budhista, jednako kao što i grčkoistočni i katolici nastoje da sebi korisnima učine "posredništvo angjela" ili Devasa, te ih zazivaju u pomoč. Ali za što da ne? U Devasu ili Angjelu ipak je utelovljena čest Univerzalnoga Biča i "sjaj Brahma svjetli kroz nje". Zar je zlo ako se još slabašne i nježne klice ljubavi i nabožnosti koje počinju probijati u dušama, još ne dovoljno razvijenih, hvataju skuta sjajne pojave takvog uzvišenog lika? Ta takav lik je za nerzvijeni um mnogo shatljiviji, bliži i prijatniji od neosobnog sveproničučega Biča.

Da li je to idolopuklonstvo? Ne, ne u zlom smislu riječi. U zlom smislu znači idolopoklonstvo obožavat jedno posve izdvojeno biče. U dobrom smislu znači bogočastiti Univerzalno Biće u bud kojoj formi u koliko ta forma potiče intelekat i pokreće srce.

Svjetovi u kojima djeluju Hirerarhije su tanji od fizičkog svijeta. Oni ne mogu biti zamječeni fizičkim osjetilima. U svetim spisima Hindua i Parza nalazimo opširnih opisa tih tanjih svjetova. Budh. izjavljuje, da ih je vidio: jednako podsvijet sa svim njegovim čudovištima kao i nadsvijet. Krščani I muslimani vieruju u Nebo i Pakao i njihovi sveti spisi nas izvještavaju o tome. U ostalom nije nužno da se zadržavamo kod činjenica, koje su sveopče poznate.

Priroda čovjeka. Čovjek je božanstven. On je po svom najunutrašnijem biču Duh I odijeva se samo u odijev materije. Hindu objavljuje: “Ja sam On”. Kitajac i budhist govori o "pravom čovjeku kao o alemu duha u lotosu tijela”. Krščanin klikče, da je tijelo hram Gospodnji. Musliman se ne izražava tako odredjeno, ali kad Koran (u 28. glavi) naučava besmrtnost čovjeka, I dalje kaže, da sve prolazi “osim prilike božje”, moa se zaključiti odatle da I on pripoznaje identičnost čovjeka I Boga. U nauci Sufisa je vjera u ovu identičnost posve očita. Tako na pr. Kaže Jami:

Ti si jedini apsolutni Bitak.
Svaka druga stvar je tek pričina.
U tvome svijetu su sve stvari jedno.
Da se uzmogne objaviti Savršenstvo.
Prosijeva Ljepota, koja svijet savladava.
U tisuče I tisuče ogledala.
A ipak je samo jedna.

U “Cushan-i-Raz" čitamo:

A on je pak od oka svjetlo duševno,
… Ako ideš stvari samoj u dno:
On je Ogledalac, Oko I Gledani.

Čuje se mnogo puta pitanje: Ima li čovjek dušu? Ne, on nema duše, jer on jeste duša. Duša ne pripada tijelu, tijelo pripada duši. Tijelo je prolazno, duša je neprolazna. Tijelo je urodjeno u svijet I ostavlja gas a smrču. Duša se ne radja niti umire ikada. Onaj, koji je ikada sjedio uz krevet čovjeka koji umire, te je umio da kontrolira svoju vlastitu narav je video, kako je duša kliktala kad se je oslobadjala jarma puti I kad se je pred njom otvarao viši život, taj zna da u istinu nema smrti. Umiranje nije drugo nego u kuči svemira iči iz jedne sobe u drugu. To je kao odložiti tešku kabanicu I ostati u lakšem odijelu. Mi sa smrču ne gubimo ni naših duhovnih ni intelektualnih ni emocionalnih sposobnosti, mi gubimo samo put. Mi jesmo Duh, iskre jedne vatre, zrake jednog sunca, stvoreni na priliku božje večnosti.

Čovjekov razvoj. U stvari razvoja čovjeka reči če nekoji od mojih čitalaca, da se ne može tvrditi da u toj tačci suglase sve vjere. “Može li se - čujem govoriti - nauka Hindua i Budhista o reinkarnaciji (višekratnom utjelovljivanju) spojiti sa krščanskom dogmom o svaki put specijalnorn i jednokratnom stvaranju duše". Ne, jasno je to da se to ne može. Nauka o specijalnom za svakog pojedinca jednokratnom stvaranju duše je modernoga izvora. Ona je nefilozofska i svetogrdna. Ona je neodrživa. Ali pošto krščanstvo nije sve do godine 533. nijekalo nauku o prepostojanju duše, to se na ovo pitanje može posve lako odgovoriti, da je stvar krščana da odgovore na pitanje zašto su starodrevnu nauku o reinkarnaciji zabacili, a ovu novu i krivu, naturili krščanskom svijetu. Nauka o reinkarnaciji -- to jest nauka, da Duh razvija svoje božanske sposobnosti time, što prolazi kroz jedan dugački niz tjelesnih života sve više i više oplemenjenih - ta nauka je zajednička svimkolikim vjerama Staroga Vijeka. Hinduizam i Budhizam su čitavi sagradjeni na njoj. Nazori starih Egipčana o životu poslije smrti oslanjaju se na nju. Plato i Pitagora, Grci i Rimljani sa uvjerenjem se zalažu za nju. Židovi su čuvali istu nauku, kako svatko može da čita u Josephusu i Kabbali. Nauka o reinkarnaciji je bila u vrijeme Isusa sveopčeno proširena. On sam je više puta ciljao na nju. Ona se je podržavala u krščanskoj crkvi kod nekih sekta, kao na pr. kod Albigenza. U sedamnaestom i osamnaestom vijeku je opet iskrsla u anglikanskoj crkvi i bila je naučavana od strane svečenika i svjetovnjaka. Nešto kasnije pjevao je pjesnik Wandsworth:

"Naš porodjaj je tek zaspivanje, zaborav.
Duša što se razvija
Imala je drugdje svoje boravište
I dolazi iz daleka".

I opet u našim danima su svečenici anglikanske crkve propovijedali nauku o reinkarnaciji. Ima jedna izjava, za koju krščani vjeruju da potječe od njihovog Meštra, a koja može da posluži kao jak dokaz one nauke: "Budite savršeni" - zapovijedio je Isus svojim učenicima – "kao što je savršen vaš otac na nebesima". Savršeni kao Bog! Zar da to znači da se od nas ludih kratkovjekih ljudi očekuje da postanemo još prije nego što se nad nama zatvori grob sveznajuči, svemoguči i presveti? Nikakova ljudska riječ ne može da opiše savršenstvo Svevišnjega, a ipak kaže Isus: "Budite savršeni kao što je savršen vaš otac na nebesima". Kako bi se moglo udovoljiti toj zapovijedi, kad ne bi imali pred sobom beskrajni niz života u kojima čemo moči postepeno da prodjemo cijelu stepenicu do savršenstva?

Dvojbeno je kako se odnosi Islam prema nauci o reinkarnaciji. Doduše nekoji tvrde, da bi se i ona dala nači u koranu, ali na svaki način ne ulazi ta nauka u običajni muslimanski nauk vjere. Ali u 13. vijeku poslije Krista imamo derviša Jelala, čije su nauke sačuvane u Mesnavi, i on govori ovako:

"Ja sam umro za rude i postadoh biljka.
Ja sam umro za biljke i postadoh životinja.
Ja sam umro za životinjstvo i postadoh čovjek.
Šta da se dakle bojim? Zar sam umiranjem ikada postao manji?
U buduče ču umrijeti za čovječanstvo
Da mi narastu krila Angjeoska, jer sve prolazi,
Samo ne prilika Njegova.
I ostavljajuči angjela iza sebe
Postati ču ono što nadilazi sve predočivanje,
A onda ostavite me da se razlijem u Ništa.
Jer strune harfe moje dovikuju mi:
Zaista u Njemu se svi vračamo izvoru."

I odnos Zoroastranizma je nesiguran. Mnogi Parzi prihvačaju nauku o reinkarnaciji, drugi je niječu. Dovoljno če biti upozoriti na to, da Zoroastrianizam onakav kakovoga mi danas poznajemo, predstavlja jednu "fragmentarnu religiju", a da se u spisima grčkim i novo platonskim, u ojima se, kako se uzima, odražava perzijska nauka, naučava reinkarnacija.

Veliki zakoni. Pod time ja razumijevam zakon Karme ili zakon o uzroku i učinku, te zakon žrtve ili zakon o održanju energije. Znanost uči zakon Karme u obliku nepromjenljivoga niza onoga što ona naziva "prirodni zakoni". Teologija ga naziva "božja pravednost". Zakon Karme je stijena na kojoj se sve ostalo zida. On vrijedi u svim svijetovima, bili oni suptlni ili grubo materijalni. Sa pravom se kaže u ovom Zavjetu (Galat. VI. 7.): "Ne varajte se, Bog se ne može varati. Jer ono što čovjek sije to če i žeti". Buddha kaže: "Svaki put kad jedna zla misao nagoni čovjeka da govori i radi, slijedit če bol, baš tako sigurno, kao što kotač slijedi nogu vola koji vuče kola ... Govori li ili radi li netko iz plemenite pobude, slijedit če ga sreča, kao sjena, koja ga nikada ne ostalvlja". I Hinduizam je prepun sličnih rečenica. Mogla bi se iz sviju svetih knjiga svijeta izvaditi čitava rukovjet takovih mjesta.

Zakon žrtve utvrdjuje činjenicu, da se bud koji život može održati samo time, da u tu svrhu drugi neki život dade sebe, bilo dobrovoljno bilo nedobrovoljno. U nižim carstvima prirode žrtva je nedobrovoljna. Rude se rastvaraju u svoje sastavine da hrane biljke. Biljke moraju davati život za ishranu životinja i ljudi. Tek kod čovjeka postaje moguče, napretkom intelekta, stapanje pojedinačne volje sa univerzalnom voljom. U onoj mjeri u kojoj se to stapanje vrši, u istoj tolikoj mjeri se razotkriva i duhovna priroda čovjekova, i čovjek uči spoznavati sama sebe.

Za krščanina predstavlja simbol krsta takav idealni život. I zaista, bio on krščanin ili budhist, musliman ili hindu, svaki teži za Najvišim, ide putem krsta.

Zajedničke priče.

Neke izvjesne priče što se pričaju o raznim osnivačima vjera su, u glavnim linijama, u svim vjerama jednake. Ta indetičnost dolazi odatle, što se svaki osnivač vjere shvača kao utjelovljenje Logosa (I riječ postade tijelo ...). U svim pak vjerama simbol je Logosa sunce Sunce - za svjetove njegova sistema izvor svega života i svjetla - smatralo se u vjerama Staroga Vijeka tijelom Logosa, njegovim oblikom kakov je zametljiv u fizičkoj materiji. U modernim vjerama postalo je sunce simbolom sveprodiručega Boga, i nije se mogao odabrati bolji simbol. Stalno se vračajuči momentu sunčane drame čine povijest godišnjih doba naše Zemlje. I ti momenti se odrazuju i u povjesti života svih velikih osnivača vjera.

Ovo za Islam kao što je i prirodno, ne može da važi. U velikom proroku Arabije njegovi vjernici ne gledaju utjelovljenje Logosa, nego, i s pravom čovjeka. No u svim velikim vjerama, u kojima se gleda na osnivače kao utjelovljenje božanstva, pojavljuju se jasne konture sunčanoga mitosa. Ta činjenica navodi se kao dokaz, da osnivači religija uopče nijesu ni postojali. No to je pogriješka. Ne kažem time da se možda osnivači vjera imaju da identifikuju sa suncem, nego mislim reči samo to, da su i sunce i oni fizičko utjelovljenje centralnog života jednog odredjenog sistema svjetova. Ono što je sunce za svoj sistem, ovo je osnavač vjere za svoju vjeru.

Bik je simbol perzijskoga Mitre i egipatskog Ozirisa, jer je bik u doba, kad su obje ove prastare vjere osnovane, bio znak u Zodijaku za proljetni ekvinokcij - za uskrsnuče. Iz jednakog uzroka bila je riba simbol kaldejskog Oneas-a. Iz istog uzroka bio je Jupiter: Jupiter Ammon, a Isus: Jagnje.

Svagdje se priča kako je božanski osnivač vjere rodjen u jednom skrovitom mjestu: Šri Krišna u podzemnom podrumu, Mitras i Isus u špilji. Za Isusa su kanonske knjige kasnije pretvorili špilju u štalu. Za misterije Adonisa kaže se, da su se prije toga svetkovale u onoj istoj špilji. Rodjenje osnivača istodobno pada u doba zimskog sunčanog obrata i stalno je popračeno čudesnim dogodjajima, koji se u pojedinostima, naravno, veoma razlikuju kod raznih naroda. Devasi spuštaju kišu cviječa na Davaki i Krišnu, njenog božanskog sina. Vazduhom se razliježe angjeoska pjesma kada Marija, djevičanska majka, daje na svijet božansko dijete. Nebeski glasovi poju hvalu i čast, jer je rodjen Gospodar svijeta, kad Nith, neoskvrnuta djevica, radja Osirisa. Zarathustra je kod poroda prosvijetljen nekim svjetlom od koga je cijela soba ispunjena ružičastim svjetlom. Devasi pjevaju pjesme i kod poroda Buddhe. A u kitajskim spisima, ne u indijskim, kaže se, da je Budhina djevičanska majka Maya začeta od duše Šing-Šin. Rodjenje mnogih od tih osnivača je naviješteno nekom zvijezdom. I Krišni, kao i Isusu, prijeti pogibao da u prvoj godini budu ubijeni, jedan od Hamze a drugi od Herodesa. Simeon pozdravlja dijete - Isusa kao spasiteija naroda. Asida govori o budučoj slavi Budhe. A svi ovi Veliki liječili su bolesne i uskrisivali mrtve.

Kao što su slični životi velikih osnivača, tako su slične i njihove smrti. Oni večim dijelom, umiru naprasnom smrti, pa makar kakve da je vrste ta smrt redovno odrazuje misao žrtve. Ta smrt je kao neki odraz žrtve Logosa iz koje proizlazi ovaj pojavni svijet. Ali poslije smrti za svakog od ovih osnivača dolazi uskrsnuče i uzlaz na nebo. Egipatski Oziris biva umoren i kao tijelo Puruše iz indijskih Veda, njegovo je tijelo raskomadano. Ali on se diže iz mrtvih i vlada. Umoreni Perzijski Thamuz oplakivan je od vjernih, koji malo zatim klikču, jer on uskrsne. Krišnu biva umoren strijelom jednog lovca, našto se vrača u svoje nebesko carstvo. Mitra - umoreni - ustaje iz mrtvih, kao spasitelj svoga naroda. Isus je umoren, ali uskrsava i uzlazi na nebo. A smrt i uskrsnuče svih tih osnivača religija pada u doba proljetnog ekvinocija.

Ovako velike sličnosti ne mogu biti puka slučajnost. Ta sličnost svjedoči u prilog jedne zajedničke prapovijesti svih tih vjera, koja se prapovijest uvijek iznova vrača u uvijek novim oblicima. I što više budemo proučavali svete knjige i tradicije sviju naroda, to čemo više dokaza takove zajedničke povjesti u njima otkrivati. Sve one pojedinačne povijesti samo su prepričavanje velike legende svijeta.

Zajednička etika.

Neosporiva je činjenica, I me treba to istom dokazivati, da sve vjere prepovijedaju najvišu moralnost. Mi čemo se dakle zadavoljiti sa nekoliko citata samo zato, da bi upozorili na bogate zlatne žile iz kojih su izvadjeni.

Zlo vračati dobrim. Manu, veliki indijski zakonodavac, kaže: »Mudrac se osvečuje time što nepravdu oprašta”. “Ne susreči ljutitoga ljutito. Ako si surovo nagovoren, odgovori blago”. - U Samavedi kaže se: »Prekorači prag koji je teško prekoračiti: susreči ljutinu sa blagošču, a laž sa istinoljubjem.” – Buddha uči: »Onome koji mi nanosi nepravdu, odvratit ču sa punočom moje ljubavi; što više zla on učini, to ču ja dobra da učinim". - Pobjedi mržnju ljubavlju, zlo dobrim, sebičnost izdašnošču, laž istinitošču”. »Ne može se mržnji učiniti kraj mržnjom, mržnja prestaje sa ljubavi”. - Lao-tse kaže: “Dobroga ču susretati sa dobrotom, a zloga isto, istinitoga istinama, lažnoga isto tako”. - »Osveti zlo dobrim”. - Komfucije odgovoijo je jednom na neko pitanje: “Ono što ne želiš da se učini tebi, ni ti ne čini drugome". “Kad radiš za drugoga, radi kao da radiš za sebe”. - Isus kaže: »Ljubite vaše neprijatelje, blagosivajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, molite se za one koji vas progone". Poniznost i blagost. Lao-tse kaže: “Blagošču i držeči na uzdi svoje strasti može se postati dijete. Time da se skriveno oko srca očisti od sviju mrlja, može se postati bez ljagew”. - “Ima jedno spokojstvo i čistoča srca, pomoču koje se može zavladati cijelim svijetom”. - Da se uzmogne biti blag potrebno je biti jak”. - "Mudrac se postavi u posljedni red, a ipak je prvi. On se žrtvuje, a ipak je uščuvan. Ne dolazi li to otud što je on nesebičan? Un nije samodopadan i zato sjaji. On se ne hvasta i za to ima zasluga. On ne teži da sebe uzdigne visoko i zato stoji visoko”. - Isus uči: »Ako ne budete kao djeca, ne čete uči u carstvo nebesko". – "Onaj koji se uzvisuje biče ponižen, a onaj koji se ponizuje biče uzvišen".

Manu kaže: "Onaj koji je okaljan putenošču neče nači zadovoljenja ni u Vedama, ni u darežljivosti, ni u doprinašanju žrtava, ni u vježbama pokore". Budha kaže: "Srce puno vjere i ljubavi, koje prati dobra djela, gradi most iz svijeta ljudi u svijet Devasa". - Isus se tuži: "Vi ljubite žrtvene darove a najvažnije stvari zakona zaboravljate: pravičnost, milosrdje i istinitost".

Moglo bi se još dugo ovako redati citat za citatom o svakoj pojedinoj krijeposti, ali i iz ovo malo može se vidjeti da stablo svake vjere cvjeta jednakim cvjetovima. Sve vjere uče jedno te isto. Sve su one kanali kroz koje božanski život struji. Sve svete knjige navješčuju jednaku blagovijest, jer svi Učitelji Svjetova sačinjavaju jedno jedino veliko Bratstvo, i za to govori svaki Glasnik kojega oni izašilje u svijet jedan te isti govor.

I tako vidimo da vjere nisu rivalkinje. One su sve kčeri zajedničkih roditelja, sve one objavljuju čovječanstvu spasenje Istine, koju su naučile u domu svojih predaka. I mi tim načinom odista stojimo pred jednim bratstvom vjera. Svaki onaj koji je religije makar i malo proučavao i uporedjivao Priznat če njihovu indentičnost. Ali dok su one sve podjednako i plod neznanja i sujevjerja, krive i lažne za onoga, koji proučava samo uporednu mitologiju, sve su one za nas, koji se ba,imo višom okultnom naukom, za nas teosofe, istinite, sve su one grane sa drveta Prastare Mudrosti. Sve religije imaju jednako pravo na svaki pojedini stavak Nauke Mudrosti. Ni jedna ne smije ništa od toga svojatati kao svoj vlastiti posjed i drznuti se da kaže: "Ova nauka je moja, jedino moja, ona nije tvoja, nije njegova". Naprotiv, bilo bi bliže istini kad bi se kazalo: »Ova nauka je moja, jer je ona tvoja i jer je njegova".

Ima sarno jedna vjera: spoznavanje Boga. Sve vjeroispovijesti su samo grane, jednoga debla, stabla života, čije korijenje je u Nebesima, a čije grane se šire u carstvu ljudi. Korjenje stabla života je Mudrost - ne vjera, niti nada, nego izvjesnost - to jest za čovjeka je spoznaja Boga unutrašnji lični doživljaj. A to je vječni život. Sa svake pojedine grane stabla života može se birati cviječe za sreču čovječanstva. Niko ne bi smio da niječe ono, što drugi smatra svetom istinom, jer može da bude da onaj drugi spoznava istine koje ostanu ostalima sakrivene. Ali neka niko te svoje lične nazore ne naturuje drugima. Od toga nikada ne može biti dobra.

Kao što u našem sistemu ima jedno sunce i svaka enargija na zemlji je sunčana energija, kao što jedno sunce oživljava cijeli svijet, jednako tako žive u svim bičima jedna bitnost. Ima samo jedan način bogohuljenja: nijekati Boga u ljudskim grudima. Irna samo jedno krivovjerstvo, a to je kad se kaže: "Ja sam od tebe različan, mi nismo jedno".

Za spasenje svijeta nužno je nešto više od altruizma, ma i kako bio plemenit. Mi možemo da posve dobro naučimo neesebično misliti i raditi, ali mi nismo prodrli do Najvišega, sve dok ne naučimo kazati: "Nema mene i drugog. Moja sopstvenost živi u svim bičima". Kad jednom svi ljudi budu mogli da tako kažu, značit če to, da je svanula zlatno doba. Kada to kaže ovdje ili ondje koji osamljeni čovjek, njegovo če prisustvo, išao kud mu drago, djelovati blagoslovljeno.

Mi smo brača, da, i više još nego brača, jer brača imaju jednog zajedničkog oca, ali mi imamo jednu zajedničku sopstvenost. Upoznajmo dakle svi u svemu oko sebe ljepotu te naše bitnosti i sjetimo se da nijekati nju znači nijekati je i u nama samima i u samome Bogu.

Adyar 1907.